Psihološka fleksibilnost i nošenje s promjenama

Telefon zazvoni i plan koji ste mjesecima slagali padne u vodu. Posao za koji ste mislili da je siguran odjednom to više nije. Ili nešto sasvim malo: dogovor propadne, dijete se razboli baš onaj tjedan kad ste sve pažljivo posložili.

U takvim trenucima većina nas napravi isto. Stegnemo se. Pokušamo vratiti stvari onakvima kakve su bile, ili barem pronaći krivca. To je razumljivo. Svaka promjena, čak i ona dobra, traži da pustimo nešto poznato. A puštanje zna boljeti.

Cijena krutosti

Krutost izvana često izgleda kao snaga. "Ja sam takav kakav jesam." "Kod mene se zna red." Dok život ide po planu, to i funkcionira. No kad skrene s očekivanog puta, ista ta čvrstoća postaje teret. Trošimo energiju na borbu protiv onoga što se već dogodilo, umjesto na ono što još možemo učiniti.

Isto vrijedi i za unutarnji svijet. Kad se borimo protiv vlastitih osjećaja, borba obično traje dulje nego što bi trajao sam osjećaj. Strah kojem ne dopuštamo da postoji ne nestaje. Samo se preseli: u napetost u ramenima, u razgovore koje izbjegavamo, u noći bez sna.

I tako se život polako sužava. Ne javimo se na natječaj jer bismo mogli biti odbijeni. Ne otvorimo tešku temu jer bi moglo postati neugodno. Ne krenemo ni u što novo dok ne budemo "spremni", a taj dan nekako nikad ne dođe. Svako izbjegavanje donese kratko olakšanje. Upravo zato ga ponavljamo.

Što fleksibilnost jest, a što nije

Psihološka fleksibilnost nije pozitivno razmišljanje. Nije ni pravljenje da nam je dobro kad nije, ni pristajanje na sve što nam se događa bez pogovora.

Fleksibilnost je nešto jednostavnije i teže: sposobnost da osjetimo strah, tugu ili ljutnju, i da unatoč tome napravimo korak prema onome što nam je važno. Možete biti uplašeni i svejedno otići na taj razgovor. Možete tugovati i svejedno se javiti prijatelju.

Važan je i drugi dio te rečenice: ono što nam je važno. Kad se tlo zatrese, vrijednosti su ono što ostaje. Posao se može izgubiti, ali želja da radite nešto smisleno ostaje i traži novi oblik. Veza može završiti, ali potreba za bliskošću ne nestaje s njom.

Pitanje koje pritom pomaže nije "kako da se prestanem ovako osjećati", nego "što mi je važno i koji je najmanji korak koji danas mogu napraviti u tom smjeru". Osjećaji tada prestaju biti zid koji prvo treba srušiti. Postaju suputnici. Neugodni, ponekad glasni, ali ne i oni koji drže volan.

Uči se polako

Fleksibilnost se ne postiže odlukom ni snagom volje. Ne može se izvježbati preko noći, kao što se ni povjerenje ne gradi u jednom razgovoru. Uči se sporo, u malim koracima, otprilike ovako.

Prvo, primijetiti. "Sad sam napeta." "Ovo me plaši." Već samo imenovanje onoga što osjećamo stvara malo prostora između nas i osjećaja.

Zatim, dopustiti. Ne gurati osjećaj od sebe, ali ga ni ne raspirivati. Pustiti ga da postoji dok radimo ono što radimo.

I na kraju, birati. Jedan mali korak u smjeru onoga do čega nam je stalo, čak i kad je nelagodno. Pa opet sutra.

Za vježbu ne treba čekati veliku krizu. Prilike su svuda: kolona u kojoj stojite, sastanak koji je otkazan u zadnji čas, plan za vikend koji se raspao. Male promjene su teren na kojem se učimo nositi s velikima.

Nitko u tome ne uspijeva uvijek. Svi se ponekad stegnemo, povučemo, kažemo nešto što nismo htjeli. To nije dokaz da s vama nešto ne valja, nego da ste čovjek. Fleksibilnost uključuje i blagost prema sebi kad ne ide.

Ovo što ovdje pišem opća su razmišljanja, ne zamjena za individualni rad, jer svaka priča o promjeni ima svoj kontekst i svoju povijest. Ako ste trenutačno u krizi i teško vam je izdržati, nemojte čekati: nazovite 112 ili se obratite najbližoj hitnoj službi.

A ako u ovim redovima prepoznajete sebe i osjećate da biste dio puta radije prošli s nekim uz sebe, takva podrška postoji. Slobodno se javite kad procijenite da je pravi trenutak.